Žene, koje ste majke, vi ste meni čudo!

Žene, koje ste majke, vi ste meni čudo!

Ej, ti, čovječe, pogledaj ovu sliku i onda reci ako imaš išta nadodati!

Čitav život u jednoj slici, jednoj majci, jednom djetetu!

Koje su lavice one koje su ovo proživjele!

Ne znam zašto, ali ja im se neobjašnjivo divim!

Nakon boli koja razara tijelo (tako kažu) smijati se jer si “donijela” na svijet još jedan život.
Koje li hrabrosti, ljubavi, volje i predanja!

U isto vrijeme te bol razara, a znaš što po toj boli dolazi, opet rađaš!

Znaš da više nisi “ja” sebi, nego “mi” svima nama, opet rađaš!

Sve tvoje obveze, brige, umori počinju (koje su prožete svetošću i posebnošću te uloge), ali svejedno, opet rađaš!

Nisi više samo žena, nego i majka, sa peterostrukim spiskom svega onoga što je do jučer bilo – “obaviti samo neke obveze”, ali ti i dalje rađaš!

Ti i muž više niste jedno drugom cijeli svijet, nego u taj svoj svijet, prirodnim slijedom “puštate” još jedan novi život, dio tebe i njega, ali, ti, ženo, svejedno rađaš!

Više nisi spremna za svaku akciju, za koju si prije bila, jer je tvoja dnevna, mjesečna, godišnja akcija – biti mater cijelom dušom i životom, kraljice, ali ti svejedno rađaš!

Nisi više najbolje kilaže, frizure, džepa, ali svejedno rađaš! Ali, koliko si samo posebna baš s tim svojim “nedostacima”!

Neka te ono “obilježi” jer si vječni sudionik u važnom projektu Neba – biti sustvarateljica novog bića, biti mater, ej!

Nemaš više stari život, koji ti je jako godio, ali svejedno rađaš! Znaš, ne odgaja se ego nego novi čovjek!

Nemaš ti bona više ništa kao prije, ali, imaš sve, ženo, majko, kraljice!

I neka mi netko kaže da žena koja je doživjela ovaj trenutak nešto ne može?!

Ona može sve!
Od nemogućeg učiniti moguće!

Žena koja je mater i ona koja moli Nebesa da to postane, jedino može razumijeti istinsku bol, ali i sreću!

Žene, koje ste majke! Ej, ja vas ono volim, baš volim!
Vi ste meni čudo!

Eto!