Vjera djelom progovara

Vjera djelom progovara

Večeras sam srela kolegicu s faksa koja je nedavno otkrila tumor dojke.

Znate li kako je ona izgledala?

Lijepo našminkanog lica, usana obučenih osmijehom, uspravnim držanjem, skrušenog srca, divnom kapom na glavi, ispred Gospodina!

Pomislila sam – “Bože, jesi velik! Koja vjera!”

Staloženo, mirno i ponizno stoji u redu za ispovijed i svoj susret s Bogom.

Protreslo mi se cijelo biće.
Kroz glavu milijun i jedno pitanje.

Čovječe, koji je to heroj! Razmišljam!

Uskoro joj priđem.
Već unaprijed znala sam da joj ne treba sažaljenje i kukanje nad njezinim križem, no nisam znala što će moje uši čuti, a moje oči vidjeti.

Osim njezinog lijepog izgleda, odisala je takvom pozitivnom energijom, da sam se ja upitala, tko zapravo u ovoj priči ima tumor?!

Ona je meni pričala o ljepoti života (onako s nogu), a zamislite tek kako bi bilo da smo sjedile na kavi (koje, nama ljudima, tako često budu isprazne). Ona je mene “onako s nogu” oborila s nogu.

S osmijehom na licu, s toliko pozitivne, zdrave energije, s pomalo suznih očiju, a tako dostojanstveno, tek toliko da pokaže da je samo čovjek, priča o Božjoj ljubavi, koja joj daje snagu sve to nositi, o divnom mužu, koji joj je ogromna podrška (a Bože, kako se lako pobjegne iz braka, čim malo zatamni).
A oni! Oni još jači!
Ma to je ljubav, ljudi moji!

Pusti mi ove napuhane, izvještačene, ušminkane, koje vole samo kad je dobro.
Takve samo kvare ime ljubav.
To je lakrdija! Oprosti mi Bože!

Slušaj ti ovo, prijatelju! Kaže ona meni (dok su drugi oko nje, postavljali pitanja: “Zašto baš tebi?!” kaže ona: “Zašto ne meni, što sam to ja privilegirana?! Pa Bog je svakome dao neki Križ, ima i gorih. Meni bi teže bilo da mi boli dijete!”

Ja ono očiju izdrečenih u nju, bez riječi!

Nastavlja ona: “Molim Boga da mi dadne snagu da izdržim sve što me čeka, ali ni jednoga trenutka nisam pomislila, pa Bože, zašto ja, samo neka bude volja Njegova!”

Čovječe, lekcija u deset minuta!
Lekcija o smislu života i smislu patnje!

Znate što sam ja osjećala?
Takav mir uz nju.

Nisam bila šokirana da takvo nešto netko može pričati i proživljavati, jer znam da je Bogu sve moguće, ali da će s tolikom ISTINOM, SNAGOM, MIROM I ENERGIJOM to govoriti i proživljavati, ali time ostala šokirana jesam!

To se ne može “izglumiti”, to se ne može ispričati! To se osjeti!
Ono kad ti se svaka dlaka nakostruši, srce ubrza svoj rad, a trnci prođu od vrha glave, do tabana tvojih nogu.

Uf… Ošamari me i zagrli u isto vrijeme!

Meni u tim trenucima ništa više nije trebalo.
Meni se takav mir prelio u srce.
Ostadoh zamišljena nad svojim životom i sitničavostima koje me izbace iz takta.

Da, imam i ja svoj križ.
Nosim ga, snagom kolikom mogu, a Božja me gura naprijed. No, ona me je naučila još jednu lekciju više!

Ona me je potaknula da se upitam, koliko ja nosim i najsitnije dnevne križeve u svome životu?

Kukam li nad njima i ljutim li se na cijeli svijet ili ga s ljubavlju grlim, jer znam da me stavlja srcem u srce mome Gospodinu?

Želim li biti imalo bolja, odmah i sada?

Znate, u deset minuta razgovora s njom bila mi je duhovna obnova, spoznaja i poticaj!

U deset minuta me “probudila”, jer, iskreno, često spavam, a duša žeđa!

Isuse, alarme pali češće, a ovakvih ljudi podari više!
Jer, ovom svijetu daju VEDRE BOJE!

Ženo, majko, kraljice, ne daj se!
Tvoja vjera i tvoj Bog će s tobom ići do kraja!

Blago tvojoj vjeri koju si “opravdala”!
Molit ćemo mi za tebe, al’ nama je očigledno potrebno više. Hvala ti.