Viči, ženo!

Viči, ženo!

Kralju, da ti pamet stane! 

Cijeli život u jednoj slici!

Ljubav muža i žene, ljubav roditelja prema novorođenom djetetu, ljubav i zahvala Bogu za dar života!

Zar ima išta veličanstvenije i svetije?

Slaviti život! 
Zapljeskati životu!
Plakati od radosti zbog novog života!

Koja posebnost nastanka djeteta, u bračnom činu muškarca i žene, od dvije stanice, čovječe, novi život!

“Samo” od dvije stanice cijeli svijet!

Tko to može dati nego Bog?!

Još ljepše kad je taj život nastao iz velike ljubavi i velikih molitva, a tek dugih traženja i čekanja!

Muškarac se divi svojoj ženi, heroju, koja u ogromnim bolima, donese novi život, dio njega i nje, a ona u porođajnim bolima hvali Nebesa jer su joj udijelila taj predivni dar!

Plače od sreće, jer je sustvarateljica malog, predivnog, zahtjevnog bića!
Plače od siline blagoslova kojim ulazi u svijet dječjih radosti, odgovornosti i slatkih briga i “muka”!
Plače jer “umire” sebi da bi se rodila novom biću koje je od trenutka rođenja, na prvom mjestu, umjesto titule ili bez nje, dijete stoji prije imena i prezimena majke!

Koje li veličine Božjeg promišljanja i davanja nama, običnim smrtnicima!

Pogledaj ih!
Da ti pamet stane!
Da ti zraka nestane!
Da napuniš ocean suza!
Da vikneš svi majkama koje ubijaju djecu u utrobi, razmišljaju to učiniti, začimaju jedno ili dvoje a ubijaju nekoliko začetih, da to ne čine, jer Nebo krvari u trenucima toga čina!

Viči ženo! 

Viči ženo, za ovu sreću svijeta!

Za nju se “isplati” i umrijeti!