Umrijeti sebi kako bi se Krist rodio u nama

Umrijeti sebi kako bi se Krist rodio u nama

Zašto ovu sliku posebno volim?

Zato što opisuje život čovjeka, Kršćanina koji je to samo na papiru i Kršćanina koji želi biti više od Kršćanina na papiru!

Nitko i ništa ne može suditi nečiji život, osim Boga, niti ću ovim tekstom to činiti, jer bih i sama sebe osudila, nego samo želim napisati ono što mi je na srcu dok u sebi doživljavam bit slike!

Mnogo je danas Kršćanina, Katolika samo zato što je tradicija to prenijela, a mnogi su Kršćani, Katolici jer to uistinu žele biti u pravom smislu te riječi! (Iako je sve relativno poanta je u različitosti ljudi – ne jer su neki bolji od drugih nego jer neki žele biti bolje osobe)

Toj drugoj skupini je najteže! Jer su uvijek na prvoj crti duhovnog boja, ali najmilosnije, jer su odlučili ići PREKO TRNJA DO RUŽA!

Mnoge drži tradicija, jer drugačije ne žele, a mnogi još uvijek nisu doživjeli ljubav Božju i prisutnost ŽIVOG KRISTA u vlastitom životu, pa su zbog toga u ulozi ovoga koji hvata zrak iz vode! Takvima treba pomoći!
No, jao onima koji propadaju u neznanju, a još gore u znanju! Dodala bih -jao onima koji su spoznali relativno znanje i ljubav, a to ne šire drugima!
Jao nama ako vidimo grijehe drugoga, a ne vidimo svoje!
Jao nama ako nemamo ljubavi za drugoga, a sve drugo imamo!
Jao nama malovjernima, slabima, obeshrabrenima!

Kakav to je život s Kristom i bez Krista?

Svojim iskustvom mogu reći – dva različita svijeta (iako nikada nisam živjela bez Krista u smislu da sam bila daleko od vjere, ali jesam daleko od ŽIVE VJERE, a u tomu je velika razlika). Tko je to osjetio može shvatiti o čemu pričam!

Kada idemo ljudskim snagama i pokušavamo sve životne situacije riješiti tim istim ljudskim snagama (što i sama jako često radim, pa si podapnem vlastitu nogu) izgledamo kao ova osoba u prvoj čaši, a kada idemo onom snagom kojom Bog vlada u nama (unatoč svim Križevima i poteškoćama) izgledamo poput ove osobe u drugoj čaši!
Ne da izgleda ljepše na slici, nego je ljepše i živjeti to!

Ljepše je, ali i teže!

No, vrijedi svake muke, žrtve, patnje i bola!
Jer, sve što se sije u suzama, žanje se u pjesmi!
Da bismo to uspjeli, dovoljno je ponizno zavapiti – “EVO ME, ISUSE, NE MOGU SAM, TREBAM TE!”

Jedan veliki problem je – Svi mi imamo debeli ego, vlastite želje, planove, potrebe, a da bismo bili ova osoba u drugoj čaši, treba se toga odreći!
Uf! Kako je to teško!

Ljubiti kada je to najteže!
Opraštati kada najviše vrijeđaju!
Vidjeti dobro u nekome, a preplavi nas najlošija verzija njega!
Mijenjati se, a padati na istome!
Prihvaćati volju Božju koja je totalno drugačija od naše!
Boriti se kada bismo najprije odustali od svega!
Smijati se kada bi najjače vrištali!
Vjerovati kada je toliko sumnji!
Moliti kada se ne da ni riječ izgovoriti!

Eh! To je već teško!
Umrijeti sebi, kako bi se Krist rodio u nama!
Ali, to je vrhunac vjere! 
To je pobjeda nad samim sobom!

Srećom, naš silni Bog nas neumorno poziva kako bismo uživali u ulozi ove osobe koja bezbrižno leži i prepušta sve vodstvu Božjem!

Neka nas naša Širokobriješka Gospa dotakne svojom ljubavlju, kroz sve ove dane, kako bismo se prije Sv. Pričesti udarili iskreno u prsa, kajući se, a ne gledajući kako popraviti onoga tamo, koji nam možda najviše ide na živce! (Osjećaš li kako je to teško?)

Al’ to i je vjera!
To i jesu naše molitve!
To i je naš post!
To i jesu naša hodočašća i zavjeti!
To i je poanta svega!

Gospe naša, daruj nam iskrenu vjeru, vjeru na djelu, izvadi naše kameno srce i daruj nam srce od mesa!

P.S. Neće nas Bog pitati koliko smo Devetnica otišli, nego koliko smo se puta na tim Devetnicama (Sv. Misi) suočili sa sobom i s Njim!

Koje li radosti u tome!