U Tebi je spas!

U Tebi je spas!

Evo sam Ti došao, Kralju Raspeti!

Imam Ti puno toga za reći, ali fali mi riječi, definicija, objašnjenja…
Svejedno, Ti već sve znaš!

Vidiš koliki teret nosi duša moja, koliko sam umoran od života, situacija, ljudi…

Ti sve znaš…
Ono što mi je jasno i što nije…

Promatraš moje boli, rane, sumnje, strahove, nemire, padove…
Ne gledaš me kroz njih!
Gledaš ravno u moje srce!

Slušaš ove vapaje, koji su pomalo neodređeni, nedefinirani, ali, u njima osjetiš čežnju za Tobom, za Tvojom pomoći, ispruženom rukom…

Osjećaš moj najdublji osjećaj, kojem jako često ne znam ime, ali, nekako mi smeta, kao trun u oku.

Ne znam, Isuse…

Katkada svoja leđa savijem pred životom, kao da ga nosim na sebi…

Katkada mi ništa nije jasno.
Nemam snage hodati, nemam snage moliti…

Postanem mlaka, lomljiva, no, Ti vidiš moje potencijale, dalje od mojih nemogućnosti i padova…
Vidiš kroz mene i u meni sve…

Gledam Te…Šutim…Razmišljam…Osjećam…

Tišina mi govori najviše – “Ostani sa mnom, u Križu je spas!”