Tišino, ti si najbolje što sam čula!

Tišino, ti si najbolje što sam čula!

Sada kada su vrata zatvorena ondje gdje sam rado dolazila, duša poprima nekakav čudan osjećaj. Baš čudan.
Odjednom je sve stalo. U isto vrijeme tako dobro i tako loše. Snaga je u nama ako izvučemo najbolje iz svega ovoga.

Sada kada su zatvorena vrata kao da si nam dao priliku da Te potražimo u svojim srcima, bližnjima i obiteljima, što je od svega najteže.

Sada kada duša vapi da sudjeluje na sv. misi, primi sv. sakrament, ove velike dane probdije na najsvetijem mjestu na zemlji, ne može!

Sada kada spoznajemo koliko je sloboda nešto veliko za naš život i da je svaki trenutak poseban jer ga možemo neograničeno uživati, ne možemo to pokazati.

Sada kada je tišina najglasnija srce i pamet nam doziva one riječi s križa: “Bože moj, zašto si me ostavio?” i iako mi znamo da nas nisi ostavio nego si još jače s nama, nama nestrpljivost katkada ukrade mir.

Bože, samo smo ljudi! Oprosti nam!

O kada bismo mogli mrvicu onoga što smo imali, a ponašali smo se kao da nemamo…

Zatvorena vrata, ali ona fizička potiču nas da razmislimo o vratima koja Gospodin u duhu otvara svima nama.
Otvara ih posebno u ove velike dane kada se ne želimo izgubiti u nedostajanju svih tradicijskih obilježja nego da prigrlimo svoj duh koji vapi za uskrsnućem.

Vrijeme je da postanemo “veći” ljudi, da nam zatvorena vrata ne budu strah nego poticaj da razmislimo što se događa unutar naših duša.

Vrijeme je…
On čeka na nas!
Kleknimo!