Svim ženama koje svoj brak žive na daljinu

Svim ženama koje svoj brak žive na daljinu

Teško je vrijeme.
U našem vremenu ljudi su se pokvarili i mnogo toga ne funkcionira. Svaki dan događaju se strašne stvari, posebno one koje se tiču braka.

Zlo zna što je najsvetije pa tu i dira, a mi mu to olako dopuštamo.

Srećom nije samo to! U ovo vrijeme je i nebo otvoreno.
Kako se manifestira zlo, tako se manifestira i dobro.
Mnogi ljudi se obraćaju i spoznaju živoga Boga.
Osobno sam neizmjerno zahvalna Bogu na tome.

U toj cijeloj situaciji problemi se nadovezuju jedan na drugi i čovjek je često “prisiljen” ostaviti ženu i djecu te otići u tuđi svit.
Kako mene duša boli za tim…

Ode naš svit, tuđi nam dolazi.
Odoše naši muževi, a žene same dicu goje, kao u vrime naših didova i baba.
Eh, kako im je bilo.
Kakav je to život bio?
Srca polomljena, a čovjek mora naprijed.

Tako i danas.
Odlaze ćaće dok matere sakrivaju suze koje su uzavrle u očima zbog tog svog diteta kojem ćaća odlazi zaraditi kruh.
Što će ona drugo nego hrabriti svoje dite, a u tišini svoje sobe isplakati bol s kojom mora nastaviti živjeti.

Guraš naprijed.
Boriš se za svoje dite.
Vjeruješ u bolja vremena.
Čekaš njegov povratak ili odlazak k njemu kad se malo snađe (što naš svit kaže).
Moliš Boga da možeš pred svojim ditetom nositi masku sreće dok si iznutra razrušena u tisuće komadića.

Eh, što je taj život!
Što ti je majčinska ljubav i žrtva!
Što ti je ljubav koja sve podnosi!

To nije ništa drugo nego ljubav i žrtva!
I samim tim plod ne može ne biti svet.
Mora!
Bog opravda svako čekanje, bol i težinu života.
Kako?
Onoga trenutka kada ugledamo svjetlo na kraju tunela.
Svjetlo s Križa našeg spasa.

Ne bojte se boriti za svoj brak i onda kada zahtjeva razdvojenost.

Možda ćete se ovdje grliti kraće, ali Gore nećete prestati nikad!

Ja stvarno vjerujem u to jer nam je On to obećao. On, Kraljina naša, nikada ne laže!