Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote?

Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote?

Svaki dan smo svjedoci “vođenja brige o tuđem životu”, ogovaranja i prevelike kritike prema drugome, a premale samokritičnosti.
Doslovno sve više generacije pate od bolesti duše.

Dežurni smo kritičari, a pokrenuli bismo rat kada bi nama netko uputio kritiku.
Olako se upuštamo u ogovaranje, a na prvu reagiramo ako je netko nešto rekao o nama.
Gledamo samo da nama bude dobro i ne daj Bože da štogod pretrpimo za drugoga.
Naime, bitno je kako je nama…

Kome mi dajemo zadovoljstvo kada dobrotu gledamo kao naivnost, a “borbu za sebe” jezikom, mudrost?
Mislim da smo promašili u tumačenju ljubavi i vjere!

Mi smo ljudi katkada tako ograničeni jer ne želimo izaći iz svoje sebičnosti i oholosti i biti ljudi. Dopuštamo da naš unutarnji čovjek “izgara” za onim kojemu smo okrenuli leđa.

Kakva je to taktika življenja?
Uništavati sebe, a misliti da si pomažemo.

Bolan, pitaj svoje srce kako mu je kada ti je na dnevnom popisu drugi, a ne ti sam sebi. Okreni ogledalo sebi u oči, a ne onom tamo koji te živcira!
Zapitaj se zašto?!

Sitničavi ljudi nemaju hrabrosti sebe pogledati u oči.

Ne možemo mi biti savršeni, niti to treba očekivati.

Al’ gle…

Ako ti se baš tada ogovara, aj prešuti!
Ako bi sve “zbiflao”, prigrizi jezik!
Ako ti igra želudac od ljubomore, zapitaj se zašto! Gledaj to kao put da radiš na sebi.
Ako reagiraš na kritiku – “Što to ima meni govoriti, neka vidi sebe!”, reagiraj na sebe da se još više pokreneš dokazati sebi, a ne ljudima!
Kad ti se najmanje oprašta, moli Boga za snagu oprosta!
Kada želiš okrenuti leđa, okreni svoje lice.

Jer, ja sam ista kao i ti. Ti si ista/i kao ja.
Razdvaja nas mnogo toga različitog, ali spaja isti Stvoritelj, koji nam je dao iste karakteristike ljudskosti. Pitanje je kako smo ih usmjerili.

Isti smo, čovječe!
Isto se smijemo i plačemo.
Isto nas umori i satare život.
Isto imamo križeve.
Isto se borimo postići nešto u životu.
Isto se tražimo.
Isti smo.
Zajedno bismo mogli mnogo više, da taj ego u nama često ne prevladava, (jer mu mi dopuštamo), nadopunjavati se i tako jako voljeti.

Da nije tako, ne bi, ovako, dijete u nama patilo za ljubavlju!