Sestri i bratu

Sestri i bratu

Nas troje smo uvijek bili posebno vezani, nekom neobjašnjivom, zdravom, blagoslovljenom vezom, kojem se, evo, ja baš ponosim…

Ćaća i mater su nas gojili tako.
Ako si s obitelji u miru, braćom i sestrama, s drugima ćeš već lakše.

Nas troje smo uvijek bili kao jedno, pa i u onim dječjim svađama i nokautima, opet bi oplakali jedno za drugim.
Pa i oni više inatljiviji, prkosniji, prgaviji, odmah bi popustili, jer znaš, nisu loša srca.

Nas troje smo razlike po 7 godina, ali razlika kao da ne postoji. Jednostavno, jedno drugo prepozna, osjeti, nasluti, dokuči…

Nas troje smo jedno drugom porcija ljubavi i radosti, a samo katkada ljutnje i malo tuge, tek onoliko da znamo kako je vrijedan mir.

Nas troje, u nekom neobičnom dosluhu, učinimo sve ono što je potrebno, jednom, drugom ili trećem…

Slavena čeka diploma (rastura on to), Anu porod (htjela je, nije se dogodilo, četvrto isto srcem), Marijanu druga knjiga (možda još štogod), ali mi, čovječe, navijamo jedno za drugo.
U svemu što je bilo, što je sada i što će biti…

Nas troje volimo isto, muško/ženski, odano, suosjećajno!

Nas troje volimo ovo što imamo.
Nas troje bili bi petero, da njih dvoje nisu otišli anđelima. Ali, nas ima tko čuvati, zar ne? 

Nas troje smo, prijatelju, prijatelji… 

Imamo mi svoje prijatelje i ljubavi, ali ovo je ona neodjeljiva, neusporediva ljubav koja ima svoje mjesto pod nebom, unatoč svemu postojećem.

Nas troje smo tri svijeta, tako ista, a tako različita.

Naravi tri, srce jedno!

Hvala vam, ćaća i mater, jer ste nas učili lekciji koja se prenosi generacijama…

Hvala vama, brate i sestro, jer vas imam u svome životu, ono poštenski, jako i neslomljivo!
Hvala vam jer ste moja radost i moji ponosi!
Hvala tati i mami što su nas rodili!

Hvala Bogu, koji nas je satkao prije nego nastadosmo!

Volim vas!
Eto!