Posveta Vukovaru i Didaku

Posveta Vukovaru i Didaku

Strese u sred sride ovoga srca-dva velika poraza i dvije pobjede!
Dvije Kalvarije i dva Uskrsa!
Dvije priče i dva kraja!
S razlogom mi se u srcu i mislima isprepleću ove dvije priče. Jedna sa smrću natopljenom krvlju, druga sa smrću natopljena glađu.

Ne mogu ih ni usporediti jer Vukovar je Vukovar, a opet Didak je Didak.
Vežem te dvije priče iz jednog razloga – vjere ljudskog roda!
Jedna priča umire od prave bombe i puške, a druga od ljute i teške gladi.
Jednu dotiče tragedija prije smrti, drugu rastanak prije smrti!
Jednu krvnički siluju, muče, masakriraju, ubijaju, ruše na komadiće, a druga nariče u boli od gladi ljudskog roda.
U jednoj je nemjerljivo ljudsko zlo i prisutnost sotone, a u drugoj herojstvo jednog čovjeka i vjera u Boga i svoj narod.

Baš zato i pišem i vežem te dvije priče, zbog jednog i jedinog primjera – kako se bori za vjeru i narod, ugrožavajući svoj život, a dok se druga bori za sebe i vlastiti, sotonistički duh.
Jedna se bori spasiti budućnost čovječanstva za bolje dobro svih, a druga uništiti grad i ljude radi vlastitog ega i zločinačkog “osvajanja” onoga što se nikada osvojiti nije moglo.
A znate zašto? Jer je utemeljeno u Bogu i vjeri da će tlo natopljeno krvlju biti oprano krvlju Čovjeka svih vremena.

Rušili su zidine grada, ali i zidine duše!
Nestajali su životi i sve godinama nanovo građeno!
Nestalo je kao jednim dahom zbog zloće tolikih duša, koje su se borile da nastane svoje zlo i na našem tlu. Ali, Bog je uvijek na strani pravde i istine!

Možda nam nije jasno kako je (navodno) sve to dopustio kad je dobar, ali je jedna istina da On sa zlom nema ništa. Tko zna koji razlozi su doveli do toga.
Ni meni do kraja nije jasno sve, možda nikada neće ni biti, ali sam sigurna u jedno – da je Vukovar uskrsnuo, Hercegovina je uskrsnula, po zasluzi našeg oca Hercegovine, našeg Didaka, unatoč svim olujama koje i danas udaraju sve nas.

Eh, da su imali malo krvi Didakove umjesto one koja je kolala njihovim venama, ne bi uništili živote onih koji su ostali na životu, a bez života voljenih, provodeći ostatak života, oplakujući ih.
Kako je gorka istina tog velikana Vukovara, kako je na smrt bolna istina nezapamćenog zločina nad narodom koji je htio samo jedno – život!

Isti zločinci kao prije onih krvavih 2 000 godina, kada je umirao Čovjek spasa ljudskog roda, ubijali su ni kriva ni dužna, ali znao je On za što trpi.
Isti odmetnici, zbog kojih je dao drugu šansu ljudskom rodu.

Eh, da je bilo malo duše Didaka, koji je trčao za spas naroda, dok su zločinci trčali za uništenje naroda…

Ne postoje riječi koje mogu dočarati ovu bol, ali u isto vrijeme snažnu vjeru, koja je Kalvarijom dočekala svoj Uskrs, na obnovljenim zidinama Vukovara i nikad obnovljenim zidinama duša, na obnovljenom Brijegu, isto tako natopljenom krvlju, istih krvnika, istih mučenika, na obnovljenim zidinama Didakove duše, obgrljene i Slavonijom, koja je grlila Hercegovinu.

I to je zajedničko Kalvarijama ovih dviju priča – krv, suze i bol, nikad zacijeljene rane, ali i vjera u Boga, život i vječnu sreću koja je u ogromnim postotcima zakinuta na ovoj škrtoj Zemlji.

I što da ti kažem, heroju Vukovaru, nego spavaj pričom koja je ispisala krvavu povijest, a bdij onom koja u blagoslovu ima doći, za novo potomstvo naroda, koji ima bar malo duše Didaka našega, koji ima bar malo spremnosti za žrtvu, za dobrotu ljudskog roda.

Ne boj se rađati u istini i u njoj živjeti jer će doći dan kada će Gospodin suditi živima i mrtvima!