Otvori vrata svojih ruševina

Otvori vrata svojih ruševina

I otvori vrata svojih ruševina, svojih padova, svih prolaznosti od ovoga svijeta.
Vrisni čitavom sebi da u šaku staje sve ono što imaš u ovome svijetu, a duša ti vene.

Budi iskren prema sebi.
Što imaš od toga da čitav svijet dobiješ, a sebe izgubiš?

Hajde mi reci, što imaš od najnovije haljine, auta i kuće ako ti je hladno u njoj?
Ne tijelom – bićem!

Otvori vrata svojih ruševina…
Pogledaj u njih!
Ne boj se vidjeti sve ono što nemaš jer ti tada On daje sve ono što možeš imati.

Ne možeš ti, mrvico mala, ni koraka bez Njega!
Ne može ti ni svanuti dan bez Njega, koliko god to uzimao zdravo za gotovo.

Neka te osude svi na ovome svijetu i neka ti razastru transparent dug i širok kao čitav svemir sa sadržajem “NEMOGUĆE”, ti se otresi od svojih ruševina i u inat svima skoči što možeš više od Zemlje.
Odskoči, mrvice! U visinama je Onaj čiji je transparent otkupljen Krvlju Presvetom.

Da! Tom istom krvlju kojom ispisa po Nebu “SVE JE MOGUĆE ONIMA KOJI VJERUJU!”

Nisi ti više mrvica, nisi ti više u ruševinama jer On izgradi u tebi i oko Tebe sve što trebaš!
Jače od svih zemaljskih i prolaznih sila, dublje od svih dubina, snažnije od svih snaga!

Zašto onda želiš biti mrvica i ruševina zbog šake jada, a možeš imati svo bogatstvo neba u sebi?