“Ondje gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja s njima.” Mt 18, 20

“Ondje gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja s njima.” Mt 18, 20

Jesi li mogao zamisliti ovo, čovječe?
Jesi li mogao zamisliti da će nas ovoliko biti skupljeno u Gospodnje ime, a do jučer smo svi negdje žurili…
Sada nam se najviše žuri doći k Njemu jer tu pronalazimo snagu za sve ono što prolazimo kroz ove dane.

Kakvi ti se činimo, Bože?
Ide li ovaj svijet na bolje?
Jesu li srca mrvice smekšala?
Kada će sve ovo proći?
Što će biti poslije?

Imamo Te puno toga pitati, ali nam čežnja za Tobom zaokuplja misli i vrijeme.
Osjećam da je…

Koliko god teško bilo u svakom pogledu života, ovo korjenito mijenja naša srca i naše živote. Ozdravlja nas, dotiče, potiče…
Jedino možemo izdržati združeni s Tvojom mukom, posebno sada kada se korizma bliži svome kraju.

Željni smo “normalnog” života, naše svakodnevnice, na kojoj smo do jučer, bilo tako malo zahvalni.
Željni smo družiti se nakon napornog dana, popiti kavu s dragim prijateljima, otići na posao koliko god nas živcirao onaj alarm rano ujutro, zagrliti i izljubiti one koje volimo, ići na sve dosadašnje aktivnosti, sudjelovati u svim lijepim događajima u našoj svakodnevnici i životima naših bližnjih.

Željni smo, Isuse!
Jesmo!

Samo smo ljudi, od krvi i mesa.
Možda nismo zaslužili bolje od ovoga (vjerojatno nismo), ali po svom milosrđu spomeni se naših života.
Neka nam ovo bude lekcija, a ne trenutni strah nakon kojega ćemo ostati isti.

Neka sve ovo što prije prođe, neka dođe naša svakodnevnica, ali da u njoj glavna uloga budeš Ti. Tada, tada će sve biti drugačije.
Tada će i ova rečenica s početka imati svoj smisao.
Bojim se da je do sada nismo živjeli.
Ako i jesmo, slabo smo.

Hoćeš nas u punoj snazi za Tobom.
Da budemo bolji ljudi u ovom životu koji i onako kratko traje.

Pomozi nam zakoračiti u obnovljenu zemlju (nadamo se) uskoro.
Svjetlo je uvijek na kraju tunela.
I ova molitva je naše svjetlo.

Hvala Ti!