Odupri se tehnologiji

Odupri se tehnologiji

Tehnologija je uzela maha, vlada nama, a mi se ne odupiremo.

Najbolja izjava: “Što bi mi bilo dosadno da sam ostala kući”, a mobitel u rukama objema. Piju kavu i surfaju tko zna s kim pričaju u virtualnom svijetu.

Čudim se tome i opet se iznova uhvatim u istoj situaciji.
A čemu?
Koja je svrha što sam uopće u društvu, što sam naime u razgovoru, a ovamo milijun i jedan nametnuti zvižduk s ovog malog čuda koji posjeduje veliku moć manipulacije. Tako stojimo nemoćni iz dana u dan, odgađajući “odvikavanje”, pa tako prođe dan, tjedan, pa mjesec i godina dok shvatim koliko sam toga mogla učiniti da nisam gledala u tu glupost pred sobom.

Opravdanja su stalno prisutna; “Ma ja radim pametno, čitam pametno, gledam pametno”…
Pa jesam i jesi, neka si.
Pohvalno je, ali zašto u virtualnom svijetu?

Budi dobar u stvarnom. Druži se, smiji se, nauči nešto novo, pročitaj neku dobru knjigu, posjeti prijatelja ili nekog usamljenog.
Nacrtaj nešto, pjevaj, sviraj, moli, pleši, šetaj, vozi bicikl, skači…
Ma imamo bezbroj opcija za uživati bez virtualnog svijeta.

Ja sam zaboravila pisati slova jer sve sto pišem, pišem na kompjutoru ili mobitelu. Izgubila sam osjećaj za napisati slovo.

Za što još gubimo osjećaj boraveći u začaranom krugu virtualnog svijeta?

Zaboravili smo živjeti, radovati se, skupljati uspomene za budućnost.
Zaboravili smo kako je hodati po prirodi i koristiti blagodati od Boga.
Zaboravili smo kako je biti prirodan, bez kilo šminke i najmodernije frizure, markirane odjeće, haljine od najpoznatijeg dizajnera.
Zaboravili smo kako je smijati se od srca, ne patiti od običaja i slave.
Zaboravili smo kako je živjeti bez opterećenja što će drugi reći i kako ćemo ispasti na slici, dok se u nama život raspada, a ormar pun iznosane robe.
Zaboravili smo kako je živjeti bez kompleksa i lažnih vrijednosti.
Zaboravili smo da prinčevi na bijelim konjima ne postoje nego onaj s kojim ćeš se nadopunjavati do kraja života.
Zaboravili smo da je pravi prijatelj onaj koji ne priča iza leđa o pogreškama, nego nas gleda ravno u oči i govori.
Zaboravili smo da je moguće voljeti nečiju dušu, a ne samo tijelo.
Zaboravili smo da su otac i majka naši sustvaratelji i odgajatelji, a da nam sustav obrnutih vrijednosti drugačije nudi.
Zaboravili smo da je život od začeća, pa do smrti dok nam tamo netko drugi pokušava staviti u glavu i srce da je to otpad! Tužno!
Zaboravili smo se krstiti i škropiti jer nam se uvijek negdje žuri.
Zaboravili smo opraštati, jer, naime, kukavice to čine.
Zaboravili smo da je brak svetinja, a onaj drugi do tebe pripada drugoj.
Zaboravili smo da je obitelj jedino sigurno mjesto za život.
Zaboravili smo da su Sakramenti najveće sjedinjenje s Nebom jer moramo utvrditi broj gostiju, količinu hrane i skupocjenost poklona.
Zaboravili smo da je smrt početak nečega novoga, a ne kraj.
Zaboravili smo da je svećenik onaj koji je odabran od Boga da nam odriješi grijehe, ma kakav god bio u stvarnosti ili po našim procjenama.

Ljudi moji, zaboravili smo živjeti jer smo pretvoreni u robote!

Ova fotografija znači tisuću riječi.

Da, svi smo tijela odraslih ljudi sa srcima djeteta, željni ljubavi i zajedništva!

Hajdemo svi bar jedan dan odlučiti ne biti robovi tehnologiji, nego uživati u onome što nam daje taj dan.

Ostavi mobitel i odluči dati danas sve što imaš u sebi, a vjerojatno si i zaboravio što imaš. Podsjeti se!

Uživaj jer ne znaš koliko ćeš trajati, a tehnologija je svaki dan novija!

Zar da nas prestigne u napretku?