O kako trebam Te!

O kako trebam Te!

O kako trebam Te, dok mi dušu do dna poznaješ, dok nastajah u tajnosti, utkana u dubini zemlje. Ti već tada sve znade!

O kako trebam Te, dok se borim sama sa sobom, dok želim umrijeti sebi, da bi se rodio Ti!

O kako trebam Te, dok Te tražim u svakom križu i svakoj životnoj situaciji, bez obzira koliko nekada slijepa bila!

O kako trebam Te, dok iznova iste greške pravim, a ti, veliki i ljubljeni Bog, nikada ne odlaziš, ne napuštaš, ne osuđuješ, ne prigovaraš, ne kritiziraš, ne ismijavaš!

O kako trebam Te, dok se ponekad izgubim u ljudskim obzirima i očekivanjima, iako znam da je ljudskost promjenjiva.

O kako trebam Te, dok mi pokazuješ ono što vidjeti trebam, a ipak, tako često ostajem nepomična u svojoj tvrdoglavosti, lijenosti ili egu!

O kako trebam Te, dok me život tako često u sitnicama umori, a Ti u sitnice ne gledaš.

Ti si veliki, živi i prisutni Bog koji i danas ozdravlja i čini čudesa!

O kako te trebam, u svakoj svojoj rani, blokadi, traumi, umoru, opterećenosti, strahu, nemiru. Ti neprestano pružaš ruke i svoje srce, da se na njega naslonim!

O kako trebam Te, dok se želim ljubiti, zdravom ljubavlju, kojom me ljubiš Ti, stvarajući me na svoju sliku i priliku!

O kako trebam Te, dok mi je onaj tamo tako težak, ide mi na živce, na teret mi je, al’ ti si Kriste u njemu. Što to ja radim?
Kažeš ti – “Šimune Petre, ljubiš li me?”
O Isuse, oprosti mi, jer tako često ne ljubim, ne mogu ljubiti, ne znam ljubiti, ali, možeš Ti u meni!

O kako trebam Te, kada sam zbunjena, kada padam, kada me grijeh i slabost nadvlada!

O kako trebam Te, i onda kada posustanem na djelima, a riječi budu jedini motor vlastite ustrajnosti!

O kako trebam Te, dok svaki dan spoznajem da nitko nije kao Ti. Da nitko ne pruža ljubav, snagu i utjehu kao Ti!

O kako trebam Te, u svome prvom obraćenju, a i svakom novom!

O kako trebam tvoju šetnju mojom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću (gdje god da ona bila)!

O kako trebam Te, kad se gubim i ne znam tko sam i što želim, a zapravo znam kome pripadam!

O kako trebam Te, kada usmjerim pažnju na snagu zla, pa na kratko kao da zaboravim jačinu Kristove muke i uskrsnuća, koja je donijela spas meni i cijelom ljudskom rodu!

O kako trebam Te, Kralju vjekova, u svakom novom dahu, sreći, tuzi, miru, nemiru, usponu, padu!

O kako trebam Te, kada se sve ruši i kada se sve gradi!

O kako trebam Te, da me stalno podsjećaš da sam prah i da ću se u prah pretvoriti, a da je duša simbol vječnosti, koju moram “tuširati” za Nebo!

O kako trebam Te, Isuse, moj Kralju slave!

O kako trebam Te, kada ti sve više želim reći HVALA ZA SVE, jer, sve si mi dao, sve ono što mi je potrebno!

O kako Te, trebam!