Njihov život, kada svjedoče, zvuči jednostavno, ali ne i njihov put do toga svjedočanstva!

Njihov život, kada svjedoče, zvuči jednostavno, ali ne i njihov put do toga svjedočanstva!

Neki ljudi su uistinu vrijedni svakog ljudskog naklona, ali njima on ne treba. Oni imaju ono najvrjednije – imaju naklon Neba.

Oni su Božji ratnici, slobodni od svih ljudskih obzira i očekivanja, a otvoreni za susret s Kristom, u svakom trenutku svoga života.
Oni svoju vjeru žive svaki trenutak života, iako su samo ljudi, grešni i slabi.

Oni se bore šutjeti kada bi najviše govorili i ogovarali, jer znaju da svoju dušu prljaju, kao i dušu u koju upiru prst.

Oni nikada ne osuđuju, jer znaju da će time “ubiti” nečiji život, koji možda treba obraćenje ili samo razumijevanje.

Oni nikada nisu umorni za saslušati, utješiti, pomoći, jer znaju kako je boriti unutranje bitke.

Oni nikada ne pričaju o sebi nego o Njemu u sebi, o snažnom djelovanju po njihovom životu.

Oni su otvoreni služenju u svakoj životnoj situaciji, jer znaju za kojeg Poslodavca rade.

Oni su okrvavljenih tragova, zapečaćenih borbom, a utabanih koraka, kojim žele nastaviti hodati, jer znaju da je po njima vječni spas.

Oni su ponizni i puni suosjećanja, jer znaju da im je sve darovano, da ništa nije u njihovom vlasništvu.

Oni su živi svjedoci Božje prisutnosti u ovome svijetu, koji svaki dan želi srušiti temelje svetosti.

Oni su vječito na prvoj bojišnoj crti!

Oni najviše pate, ali imaju i najveće milosti!

Njihov život, kada svjedoče, zvuči jednostavno, ali ne i njihov put do toga svjedočanstva.
Svejedno, nikada se ne bi mijenjali, pa ni u najvećim kušnjama, sumnjama, poteškoćama i padovima.

Oni imaju svoga Uzora gore, u Nebesima, dok svijet igra za mrvice, pobacane po podovima ljudskih duša.
Oni pričaju o životu, kao o nečemu što ima recept za sreću i ispunjenje.
Zapravo i ima “recept” – Isusa!

Kada su ti u blizini, postaneš sretniji, a kada ti postanu prijatelji, postaneš BOLJI ČOVJEK!
Ne zato što bi im “kvario prosjek”, nego zato što si gladan i žedan takvoga života!

I onda shvatiš, da ti džabe sve, ako nemaš barem jednoga pred kojim ćeš razgolititi dušu, ono do bola, tako da ćeš se i sam zastidjeti, no znaš da si baš tada potpuno svoj, toj osobi i Bogu najbliži.

U tome je sav zakon – biti čovjek, a učiti biti čovjek – to možeš samo s posebnima!

P. S. S posvetom! Za posebnu!