Nitko ne poznaje tvoje srce kao Otac nebeski

Nitko ne poznaje tvoje srce kao Otac nebeski

Sudit ćemo, ogovarati, ismijavati, ponižavati i tako olako vrijeđati drugoga te ga ranjavati ondje gdje najviše boli.
Hoćemo. Nažalost činimo to olako, a ni zamisliti ne možemo što se događa u nečijoj nutrini zbog toga.
Kako smo sitničavi. Dežurni kritičari, a premalo ljubitelji – nismo napojeni na Izvoru.

Možemo misliti da negdje drugo možemo pronaći mir, ali prije ili kasnije shvatimo da je sve to kratkoročno, lažno, kamuflirano.

Što će nam maska sreće ako je u nama ruševina tuge?

Što će nam pokazivanje svijetu ako nam dan sadržava različite pridjeve o tuđem životu, a o svome životu ne smijemo progovoriti?

Što će nam cjelodnevno popunjavanje vremena ispraznim komentarima i ismijavanjima?
Sve to činimo da nahranimo mrvice otpale od naše duše.
Eto, to je.

Ruševina koje se pokušava zakrpati komentiranjem tuđeg života.

Što će nam sve što posjedujemo ako smo hladnoća koja se prije sna ne može ugrijati?

Što će nam teorije o kvaliteti života kada se hranimo nekvalitetom rušenja tuđeg ugleda?

Što će nam lažni osmijeh i lažna finoća ako iza leđa kolutamo očima i smišljamo “finjake” uvjeravajući sebe i druge da su opravdani?

Što će nam lažna dobrota koju isti trenutak pokvarimo zlim jezikom?

Što će nam mrvice nečijeg života ako možemo uživati u krupnicama svoga?

U tome i je problem…
Svoj život najteže je graditi, a tuđi je prelako srušiti.

Čime se bavimo preko dana znak je na kojoj razini je naša duša!
Što izgovaramo preko dana znak je čime je NAHRANJENA naša duša.

Bože, obnovi naše srce i duh postojan oživi u nama!