Nasloni svoj život na Njegovo rame

Nasloni svoj život na Njegovo rame

Ne moramo mi ništa, drugi moraju za nas, pa onda protiv sebe moramo i mi!

Vrijeme prebrzo prolazi.
Ostavlja tragove našega života, na ovaj ili onaj način.
Kada mi prođemo, ako nismo dobro utabačili stazu kojom smo prošli, kao da smo džaba živjeli.

Sve je lako, ali najteže je ostaviti trag ljubavi.
To može samo čvrst krakter, pa i onda kada se sve oko njega lomi.

Ne možemo proći bez sebe.
Prolazimo sa sobom, ako nam nešto drugo ne nametnu drugi.
Često živimo to nametnuto i ono što se mora, jer je netko drugi tako rekao.

Živimo nametnuto, pa dobivamo bolesti štitnjače, glavobolje, želučane probleme, psihičke terete i slično…
Odraz toga “moramo”, zove se prethodnim dijagnozama.
Jako često “ubijamo” sami sebe, jer živimo ono što mislimo da trebamo, a ne ono što je najbolje za nas.

Kao što se vrijeme nije pokvarilo, nego ljudi, tako nije vrijeme donijelo različite bolesti, nego mi načinom života koji živimo.

Što će onaj reći?
Je li te on išta pita kad te zaboli?

Poslušaj me!
Kada kloneš duhom i tijelom, skruši se kao ova žena sa slike.
Neka te On smiri svojom ljubavlju.
U Njega ništa nije nametnuto.
U Njega je sve u velikom smiraju i ljubavi!

Dođi!
Nasloni glavu, koliko god umora nosio na svome srcu i svojim leđima.

Tišina neka te odmori.
Tišina rođena na čistoj Ljubavi, onoj koja ništa ne mora, nego bezuvjetno, nježno ljubi!

Dođi!
Nemoj morati, nego poželi!

Želim i ja! Treba mi!

Uživajmo u svetoj tišini zajedno!