Mora postojati nešto poslije ovoga života

Mora postojati nešto poslije ovoga života

Zašto se mora dogoditi loše da bismo tek tada pričali o dobru?

Gdje na odmor duše?
Znam, ali… Bol je nekako probila kroz umornu dušu, pa ide teško!

Zašto se ne volimo više?
Zašto se ne smijemo više?
Zašto ne opraštamo više?
Zašto se ne radujemo više?
Zašto se ne opuštamo više?
Zašto Bogu ne prepuštamo više?
Zašto ne pružamo ljubavi više?
Zašto ne pojednostavljujemo više?
Zašto ne zahvaljujemo više?

Zašto?

Zašto nas mora “stresti” da bismo ljubili, opraštali, zahvaljivali, radovali se?
Zašto olako puštamo da sve prođe, a mi ostajemo isti?
Zašto se toliko brinemo i premalo volimo kad sve i onako prebrzo prođe?

Reče moja jedna dobra prijateljica: “Ovolika nepravda mora imati svoje opravdanje, mora postojati nešto poslije ovoga života!”

I ja vjerujem u to “nešto”, ja vjerujem u Njega!

Ali zašto ne vjerujem sebi i svome narodu koji gine u neznanju, kako sv. Pismo kaže?
Zašto se mora dogoditi nešto loše da bismo tek počeli razmišljati o dobru?
Zašto?

Zašto se konačno ne pokrenemo i molimo za ovaj narod koji nestaje?

Bojim se reći – lakše nam je uljuljati se i jezičnim stijenama “gađati” Boga i ljude, a sa svojim životom ostajati na istom mjestu, svaki novi dan.

I tako… Sve prođe, ali, što nam na kraju dođe?