Isuse, kako si?

Isuse, kako si?

Kako Ti je gledati svijet koji toliko ljubiš i grliš unatoč tome što Te okrivljuje?

Kako Ti je gledati nas izgubljene, preplašene, bez mrvice vjere?

Kako Ti je gledati paničare koji grabe po trgovinama nekoliko puta više nego inače jer su se prepali gladi, a dok drugi nemaju što kupiti i još gore nemaju novca za kupiti?

Kako Ti je gledati ovoliku površnost, malodušnost, nevjeru dok se zatvaraju i crkve (iako je gori zatvor duše)?

Kako Ti je gledati dok smo se zbog nevjere prepali smrti u kojoj ćemo zauvijek živjeti?

Kako Ti je gledati ovu pandemiju zatvorenih duša?

Kako Ti je gledati dok se sve ovo zlo manifestira u svetim danima Tvoje muke?

Kako Ti je gledati, Isuse, a još gore osjećati toliku bol zbog svega što vidiš?

On je umro za nas, a mi isti.
Ej, isti!!! Ni mrvice bolji!

Kako si, Isuse?

Sasvim je jasno da su ovo znakovi vremena.
Da progledamo, da otvorimo duše, da se trznemo iz komfornih zona i svoga sumraka!
Zvone svi alarmi i opomene stižu, samo ih treba prepoznati.

Najbolje u svemu što se konačno, otkad postojim, korizma živi u pravom smislu te riječi.
Zatvoreni su klubovi, nema glazbe uživo, kućna čeljad zajedno moli, komuniciramo, a skoro smo zaboravili, ne bavi se čovjek svim i svačim…

Sad je, čini mi se, muka natjerala čovjeka da se obrati Njemu koji s ovim nema nikakve veze, ali može imati na način da nas izbavi.
Naravno da bismo svi voljeli.

Hoće li se išta promijeniti u našim srcima? Pozivaš li Isusa u pandemiju svoje duše?