Imamo li na čemu zahvaliti Bogu?

Imamo li na čemu zahvaliti Bogu?

Dugo je moja sreća ovisila o djelima za koja sam mislila da mi Gospodin treba dati, zamislite – treba dati, kao da se podrazumijeva da ja imam ono što smatram da imati trebam!

Eh, jadni čovjek i njegova ništavnost u odnosu na ljubav Božju, na silna djela Gospodnja!

Dugo sam se utapala u željama, a nisam poznavala Krista. Tada je moja sreća ovisila o danu, situacijama i vremenskim uvjetima!

Kiša nam je sada “utužila” (što bi se reklo) ali, jesmo li zahvalili zato što smo pored ekstremnih klimatskih uvjeta, koje smo uostalom sami proizveli, zaštićeni od elementarnih nepogoda koje uništavaju mnoge gradove i njihove stanovnike?
Dugo sam vidjela sebe, a ne Krista, tada su moje želje i potrebe bile sebične i nisu sezale dalje od ljudskosti u kojoj sam se utapala!

Dugo sam tvrdoglavo i bezglavo ustrajala u svojim željama i planovima, no Gospodin me odgoji (i još uvijek odgaja) palicom željeznom, a ne šipkom, ne zato jer je On strog nego zato jer meni tako treba! Meni je na posvećenje i spas duše za život vječni!

Dugo sam postavljala pitanja, mislila o Božjim kaznama, vraćala se unazad i letjela u budućnost tako da nisam mogla biti sretna sada, a zapravo – Sve se događa SADA!
Dugo sam tražila, ali tada nisam mogla primiti!
Dugo sam sumnjala, ali tada moja vjera nije mogla ojačati!
Dugo sam padala, ali taj pad nisam gledala kao novi susret s Kristom i ponovno ustajanje i hod u još većem blagoslovu!

Bila sam duhovno slijepa, osoba s duhovnim invaliditetom. Bila sam i u spoznajama, ali tvrdoglavo zalijepljena za svoj vlastiti ego. No tu nisam bila sretna!

Bila sam…
Jesam…
Neka sam!
Kako bih drugačije znala da je Krist živ i sveprisutan?

Marijana, imaš li na čemu zahvaliti Bogu?
Prijatelju, imaš li na čemu zahvaliti Bogu?

“Ne mogu stići” Gospode, koliko si mi dao!

Vidim Te u prijateljima uz koje rastem iz trenutka u trenutak!
Vidim Te u mome životnom suputniku, mojoj obitelji!
Vidim Te u mome domu, sredstvu prijevoza, hrani koju jedem, odjeći koju oblačim, jer Ti si mi to dao!
Vidim Te u zdravlju koje posjedujem!
Vidim Te u gestama meni važnih i manje važnih ljudi!
Vidim Te u mogućnostima i talentima koje mi daješ na slavu Tvoju!
Vidim Te u u Hramu Tvome i braći svećenicima po kojima Te primamo!
Vidim Te u prirodi koju si stvorio, cvrkutu ptica!
Vidim Te dok pijemo kavu zajedno i onako u prolazu!
Vidim Te u onome što Te dugo nisam mogla vidjeti!
Vidim Te u svakodnevnim Križevima, poteškoćama i ljudima koje mi je najteže voljeti! (Ti kažeš da se tu najviše vidi naša vjera i ljubav! O kako teško je, pomozi mi ljubiti jače!)
Vidim Te u suzama koje isplačem kada me život umori, krvi koja se prolije kada me jako zaboli!
Vidim Te Kralju, nekada više, a nekada manje!
Vidim Te i onda kada mislim da Te ne vidim i da si daleko, ali budem toliko sebična da vidim samo svoju bol, a ne i Tvoju svemoć!
Vidim Te u onome što NEMAM, a mislila sam da imati trebam, da će moja sreća tada doživjeti vrhunac! 
Vidim Te baš tu za što sam molila da mi podariš, a TI si mi PODARIO SEBE!

Pa, zar mi više išta treba? 

Sad shvaćam onu – TRAŽITE NAJPRIJE KRALJEVSTVO BOŽJE, SVE DRUGO ĆE VAM SE NADODATI!

Vidim Te!

I?

Imam li na čemu zahvaliti Bogu?