Hercegovačka radnička krv

Hercegovačka radnička krv

Prije će Hercegovina iz sebe nego običaji iz Hercegovine! 

Kažu da su se naši običaji jedinstva razvili iz siromaštva i bijede u kojoj su živjeli naši djedovi i pradjedovi – i neka su! 
Gdje ovo još ima?! Disati zajedno!

Teško u njoj, ali bez nje još teže!
Radnička krv naučila stvarati žuljavim rukama koricu kruha, bez igdje išta.

Ponosni moj narod!
No, ima jednu manu, onako me malo žulja – često sam sebe umara!
Mnogo toga se čini za druge, ali nekada i zbog drugih, da bi se dokazao!
Katkada pomislim da je to melem na ranu za ona stoljeća bijede!

Grcamo u potrebama, a namećemo si to isto, onim što treba i ne treba.
Lažnim sjajem, gospodarimo, nekim budućim, potencijalno teškim vremenima, ulogom koji isprazni naš džep i našu dušu, a pojedincima ugađamo, jer ih tako naivno financiramo. Sve zato jer dovoljno ne volimo sebe!

Zar žena ne može biti dovoljno dobra i bez nove haljine, šminke od šminkerice, frizure bez frizerke, samopouzdanja bez dodataka?
Zar bliještiti ne može atmosfera, a ne ono što vidimo?
Kako bi se slijepac osjećao u našem društvu? Veselja ne bi falilo, ali kompleksa?! Isto ne bi!

Zar nam nije dovoljno ono što su na muci posijali naši stari, da bismo se na muci bespotrebno dokazivali? Zaboravljamo, potrebno je samo jednostavnosti!

Zar ne može Hercegovina prkosno, kao do sada, ali s malo više poniznosti?

P.S. ne radim anti-reklamu onima koji dobro profitiraju za ovakve prigode, zapravo samo slažem mozaik razmišljanja na papir, da si osvježim pamćenje o starini koju vrijedi čuvati, a ne ovoj koju zapad želi nametnuti!