Gospodine, evo me!

Gospodine, evo me!

Gospodine, evo me…

Iznova moram ponoviti tu rečenicu, koja je izvor svih mojih predanja i milosti!

Evo me bez prestanka…

I onda kada sam daleko od Tebe, a ti nepomično stojiš još bliže meni i mome životu. Kada zanemarim molitvu, predanje, kada zakažem u ljubavi prema drugima i počnem uzimati stvari osobno, zdravo za gotovo, kada mi onaj tamo ide na živce, a ne bi trebao, jer, od mene i moje duše sve polazi. Kada mi je dnevni tempo ubrzan, a Tebe smjestim negdje iznad moga srca, a ne u njega. Sve zato što sam sama tako odabrala.

Ti bez prestanka podsjećaš da si stalno isti, da opraštaš svaki moj grijeh, pad, neljudskost…
Opraštaš svaku osudu koja je upućena drugome, svako odustajanje i podsjećaš me da si vjeran do kraja u Svojoj ljubavi.

Evo me!
Kažem Ti i onda kada vrijeme za Tebe nadjača sve ono drugo, prolazno… Kada kalkulacijama i pravdanjem često sve drugo dignem iznad Tebe…

Evo me, svaki put iznova!
Kada odlutam od Tvoga puta, kada mi se patnja učini preteška i besmislena, kada mi se dobrota učini jedini pogrešan izbor i kada u drugima vidim krivca za svoje nutarnje ruševine…

Evo me, bez prestanka!
Kada su mi potrebna mišljenja drugih ljudi, koji su slabi kao i ja, kada posumnjam u Tebe. Kada pomislim da je bitno biti priznat od svijeta više nego živjeti s Tobom koji daješ najveći mir i životnu ispunjenost.

Evo me…
Evo me Gospodine! Bez Tebe niti znam niti hoću!

Ti si iznad svih inteligencija i zaključaka!
Ti si iznad čovjekovih lutanja i teškoća!
Ti si iznad svakog pada i razočarenja!
Ti si iznad ljudskosti i strahovanja!
Ti si ondje gdje nitko ne može biti!

Ti si izvor svega onoga što jesam! Ostani sa mnom!