Gdje je posuda iz koje ćeš se ti napojiti?!

Gdje je posuda iz koje ćeš se ti napojiti?!

Ova fotografija savršeno opisuje naše živote.
Mi planiramo jedno, a dogodi se drugo.
Mi maštamo i na kraju zglajzamo pa se pitamo u čemu je problem kad smo sve dobro isplanirali i, naime, zaslužili.
U tome i je problem što smo isplanirali i mislimo da smo zaslužili.

Kakva bi ova posuda bila da nije postala ovako čudesna?

Bila bi obična, a Bog ne pristaje na obično. On pristaje samo na posebno.

Mi smo sitničavi. Odmah joj pišemo kraj kada se razbije, a zapravo je tek početak kao i u našem vlastitom životu.
Ne može se graditi novo ako se nešto staro nije srušilo.
Zapravo može, ali kako će izgledati?

Divim se režiji Stvoritelja u najsitnijim detaljima svoga i vašega života.
Moja posuda me baš i ne oduševljava.

Nije život ono što isplaniramo nego ono što nam se dogodi.
Nije život savršenstvo nego od nesavršenog učiniti savršeno svojim trudom i Božjom intervencijom.

Katkada je tako teško i u sitnicama ostati čovjek dosljedan sebe i onoga za što živiš.
U tom je poanta – shvatiti i prihvatiti da ne možemo sami.

Katkada je teško živjeti ono što nosimo u sebi, ne zato što smo loši, nego zato što smo slabi, a olako osudimo čovjeka zbog njegove jedne slabosti.
Joj, kako olako! Koliko oholo!
Kako smo maleni, Bože moj!

Koliko puta smo osudili razbijenu posudu nečije vanjštine, a ne znamo kakvu posudu Bog gradi unutar čovjeka?!

Previše smo sitničavi jedni za druge.
Premalo samokritični, premalo prihvaćamo, premalo ljubimo, premalo opraštamo.
Jesmo. Zato što nam fali onoga čega u našoj posudi nema.
Moramo zagrabiti iz jedne koje stvara remek djelo.

Gdje je nama posuda iz koje ćemo se puniti?

Je li ona ljudska i isprazna ili ona Njegova?