Djetinjstvo moga vremena

Djetinjstvo moga vremena

Najveća muka moga djetinjstva bila je materin glas: “Marijana, hajde u kuću!”

Bilo +40 ili -10, vani se igralo igara koje na ovaj popis ne mogu stati.
Iz dana u dan čuješ “hajmo gume, barbika, misica, žmure”, igara poput organiziranje lutkarskih predstava, natjecanja, koncerata, pravljenja buketa i prodavanja na štandovima, limuna i naranče, graničara, pravljenje logora, štafete, aberečke abertudo, care care govedare, sandokana boli glava i izvođenje raznih drugih vratolomija.

Bio je tu i pokoji nered poput zvonjenja na tuđa vrata i… ne smijem napisati što još jer je možda ostalo nedovršenih degeneka.
Pa se posvađaj, miri, dokazuj, ali na kraju svi na istom mjestu.
Naši mozgovi bili su toliko slobodni i rasterećeni.
Vukli su nas u kuću za razliku od danas kada se djeca iz kuće vuku vani.
Danas je susjed željan vidjeti dijete na ulici…
Uz onu muku ulaska u kuću morao si se i opravdati da nisi mislio ništa loše kada si susjedu pozvonio na vrata i pobjegao.

Jednostavno, znali smo živjeti punim plućima.
Ja se i sad osjećam kao ona petnaestogodišnja djevojčica u tijelu tridesetogodišnje žene.

Zar su tri desetljeća skoro prošla, a tolika razlika u djetinjstvima kao da ih je sto?!

Meni je žao što toga više nema nikako ili ima premalo.
Nestalo je s onim bezbrižnim danima u kojima smo dobro znali što znači biti dijete.
Nestalo je s novim desetljećima.
Netko ih je ukrao ili smo ih prodali za ovo malo jada od društvenih mreža?

Mi se nismo rugali, mi smo svi bili isti.
Sve da smo htjeli nismo imali vremena.
Igra je bila središte našega života.

Danas?
Ekrani!

Mi imamo što zapisati?
Što će ove generacije?

Hvala Ti, Bože, za djetinjstvo moga doba!