Čovječe, gdje si u meni?

Čovječe, gdje si u meni?

Gdje si se skrio, čovječe, u meni? 

Gdje si čovječe maleni?

U meni si, znam!
U dubinama bića koje su iskonski čiste poput prvoga snijega na kojega još nitko nije zakoračio.
Znam da prebivaš u mojim tišinama, u mojim najvećim žalostima i najsitnijim komadićima loše verzije mene.

Znam da si, čovječe, prekrasan u meni!

Znam da te je Bog satkao tako predivno i savršeno, kako bi svojom sviješću uzvratio ono što si dobio po milosti Božjoj.
Znam da je On platio cijenu za čovjeka u meni, svojom krvlju!
Znam da Si drhtao u Maslinskom vrtu, jednako kao onda, kada Si bio pribijen na Križ.
Znam da je boljelo više od svake ljudske boli, samo zbog čovjeka u meni…
Ma znam ja dobro da si mogao i ne pretrpjeti tu bol jer Si Svemoguć, ali Si pristao umrijeti kako bi osjetio što znači biti čovjek, te nam postao isti u svemu, osim u grijehu.

Zar mi treba ikakvo veće objašnjenje moga postojanja?

Zar ti treba, čovječe maleni, koji kao i ja skrivaš sebe u samome sebi?

Ostavio nam je ljubav, a mi ljubav tražimo.
Pred nosom nam je početak i kraj najveće ljubavi u ljudskom postojanju, a mi gubimo samoga sebe u sebi. Gubimo onu iskru Božje ljudskosti i vrednota kojima bi ju trebali rasplamsati.
Sve dobro u nama može biti ”blokirano” ako smo se odvojili od Boga i izvora Njegove milosti.
Postajemo paralizirani za dobro i ljubav. Najčešće ako nismo primili ljubav, da bismo je drugome pružili.
Naša narav ranjena je grijehom i posljedicama grijeha, a ne Božjom ”kaznom”, jer Bog nije osvetnik.
Mi trpimo posljedice onoga za što smo se opredijelili.
Bog je ljubav, a ne sila, da bi nas pokušavao silom pridobiti.
Mi jednostavno kompliciramo. Život, vjeru i Boga…

Samo jedno je potrebno da bi sve bilo na svome mjestu, a to je PREDANJE BOŽJOJ VOLJI.

Znam da nije lako. I sama sam ona koja predaje Isusu, a iznova mu ”zapne” za petu, jer pokušavam istrčati ispred Njega. 

No, moramo odlučiti pronaći sebe u sebi. A znate na što mislim?
Mislim na onaj dio ljudskosti koji živimo po zemaljskim pravilima i onaj dio Božji, po Njegovim pravilima.
Svima nam je često slađe ono ”naše”, moderno i nametnuto, a Božje neprivlačno, pa ”zaspe” u nama i čeka da ”ožednimo”. Kada žeđ postane prejaka vratimo se Izvoru. Baš na tom Izvoru su gorki korijeni, ali slatki plodovi.
I tako nam život prođe u traženju sebe, a mi ispravljamo druge jer tako lakše bježimo od sebe.

Čovječe, znaš li da kada pronađeš sebe pronašao si i Njega?
I tu je kraj priče, tu je poanta priče, tu je kruna i svrha zemaljskoga života.

Pa te pitam – Čovječe, gdje si u meni?

Probudi se, neću ti ništa.